Da ništa više nije kao prije aktuelne virusne pandemije, potvrđuje i režim rada evropskih institucija. Osim Kriznog štaba Evropske unije na čelu s predsjednicom Evropske komisije Ursulom von der Leyen, Generalnog sekretarijata i direktora generalnih direkcija (DGs) koji su u stanju permanentnog dežurstva, sve glavne institucije Unije, radna tijela i njihovi uposlenici, od sredine marta su na režimu teleworkinga.

Prvi put u historiji i Evropski parlament će u četvrtak svoje vanredno plenarno zasjedanje održati videovezom kako bi 705 evropskih parlamentaraca putem elektronske pošte glasalo o najnovijim mjerama Komisije u vezi s korona virusom. Uoči vikenda je potvrđeno da će dvije naredne ‘mini-plenarne sesije’ planirane za prvu i treću sedmicu aprila biti otkazane, a uobičajena četverednevna plenarna zasjedanja koja su trebala biti održana u Strasburu tokom maja, juna i jula, preformatirana su u dvodnevne mini-plenume u Briselu. I aprilski sastanci Vijeća koji se uobičajeno u aprilu, junu i oktobru održavaju u Luksemburgu, za sada se planiraju u Briselu. Sve zbog drastične restrikcije kretanja i okupljanja unutar same Unije.

U roku od samo petnaest dana za četvrtak je planiran i treći uzastopni videosamit šefova država ili vlada 27 zemalja članica. Na dnevnom redu je realizacija vlastitih zaključaka od 10. i 17. marta u vezi s pandemijom i privremenom blokadom vanjskih granica Unije u cilju suzbijanja disperzije virusa i stabiliziranja epidemiološke situacije u Evropi. Lideri će obaviti raspravu i o trenutnom stanju pandemije i najnovijim procjenama evropskih i svjetskih stručnjaka, te ocijeniti rad evropskih institucija u vezi s opskrbom stanovništva najugroženijih zemalja zaštitnim maskama, respiratorima i drugom medicinskom opremom i sanitetskim materijalima.

Iako do početka ove sedmice nije zvanično potvrđeno da će se na ‘telesamitu’ u četvrtak raspravljati i o aktuelnoj situaciji u zemljama Zapadnog Balkana, iz više nezvaničnih ali dobro obaviještenih diplomatskih izvora u sjedištu Unije u ponedjeljak je nagoviješteno da bi se takva rasprava mogla voditi početkom sedmice na Vijeću za opšte i vanjske poslove, a ako stajališta svih članica budu usaglašena, konačan sud bi mogli dati evropski lideri u četvrtak, 26. marta.

Prema nezvaničnim informacijama iz hrvatskog stalnog predstavništva u Briselu, hrvatska vlada u svojstvu predsjedavajućeg Vijeća EU insistira na što hitnijem donošenju odluke o otvaranju pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Predlaže se i da prva međuvladina konferencija o pristupanju ove dvije zemlje bude zakazana odmah nakon usvajanja revidiranog pregovaračkog okvira za zemlje zapadnog Balkana.

Prema istom nacrtu zaključaka, Vijeće za opšte poslove (kojim Hrvatska predsjedava do 1. jula) trebalo bi pozvati Evropsku komisiju da što prije, a najkasnije do kraja maja, predstavi prijedlog pregovaračkog okvira za obje zemlje. Pregovarački okvir je ključni dokument kojim se utvrđuju načela, obim, redoslijed i dinamika pristupnih pregovora, a usvajaju ga zemlje članice jednoglasno, što je ujedno i uslov za sazivanje prve međuvladine konferencije o pristupanju, čime bi slojeviti i dugotrajni pregovori mogli biti formalno otvareni.

Ako bi se ovakav scenario obistinio, prvo hrvatsko polugodišnje predsjedanje u Briselu doživjelo bi prvu veliku konkretizaciju i to na jednom od najvažnijih prioriteta hrvatske vlade, a EU bi pokazala da se, uprkos vanrednoj situaciji zbog krize s korona virusom, može baviti i pitanjem proširenja kao jednom od svojih najvažnijih zaboravljenih strateških politika. Uslov svih uslova za to nije samo verbalno unutarevropsko jedinstvo o kojem su kroz protekle decenije ispisani tomovi zabluda, već praktična jednoglasnost u donošenju i provođenju strateških odluka. Nije potrebno čekati da pandemija bude pobijeđena da bi se vidjelo da li su Evropska unija i njene ‘stare’ i ‘nove’ članice ostale iste, ili su i jedni i drugi promijenili vlastitu ‘kliničku sliku’.

Koneske lekcije

Pitanje je, dakle, dana kada će se vidjeti da li su i koliko su glavne evropske institucije s novim čelnicima na najvišim briselskim pozicijama i s “geopolitičkom” Evropskom komisijom Ursule von der Leyen, sposobne učiti na krizama? Da li su voljne, jedinstvene i sposobne u “ovako kritičnim okolnostima” realizirati ovih dana obećanu podršku Zapadnom Balkanu u suočavanju s virusom? Kako Komisija misli „povezati regiju s inicijativama koje EU preduzima kao odgovor na pandemiju“, što je sredinom prošle sedmice obećao evropski povjerenik za proširenje Oliver Varhelyi? Kako Unija planira “podržati zapadnobalkansku regiju u ublažavanju društveno-ekonomskog utjecaja pandemije, uključujući i mogućnost preusmjeravanja IPA fondova”, što je ovih dana obećao šef evropske diplomatije, Josep Borrell?

Imajući također u vidu da je solidarnost s drugima u krizi oduvijek bila najjača vrlina Evropske unije, te znajući da su evropske institucije tradicionalno bolje u pružanju tehničko-humanitarne pomoći nego u rješavanju geostrateških problema na međunarodnoj sceni, potresni eho italijanskih vapaja za pomoć odzvanjat će evropskim prostranstvima sve dok briselske elite ne odgovore na glavno pitanje: šta se to sve do te mjere srozalo u institucionalno-etičkom poretku EU da se jedna od zemalja-osnivača današnje Unije morala za pomoć obratiti Rusiji i Kini? Dvjema također virusno pogođenim zemljama prema kojima su, uprkos pandemiji, evropske sankcije za koje je glasala i Italija, i dalje na snazi?

Dok je izdašna, brza i velikodušna pomoć iz ovih zemalja s dirljivim porukama humanosti pristizala i još pristiže u sjevernoitalijanska područja pred kolapsom, EU se sve tvrđe izolirala od ostatka svijeta uključujući i svoje potencijalne članice na Balkanskom poluotoku. I logično: umjesto Evropske unije i drugih velikih i moćnih zemalja Zapada, Kina je nakon svoje paklene borbe “u ratu protiv biološkog neprijatelja” postala globalna adresa sa koje se svijetu predlažu nove platforme multilateralne saradnje, uzajamnog pomaganja, solidarnosti i zajedničke borbe pred nevoljama, a ne adresa zluradosti koju su neki ispoljavali u trenucima kada se ova zemlja počela prva boriti protiv nepoznate epidemije“, s pravom ovih dana zaključuje ugledni beogradski kolega s najdužim dopisničkim stažom iz Pekinga, Milorad Denda.

Brojniji izazovi, još brojnije nedoumice

Brojni su izazovi i nedoumice na koje će evropske elite morati dati odgovore. Na primjer: zašto je potcijenjena kineska objava rata “nepoznatom biološkom neprijatelju” koja je izrečena s najvišeg nivoa u Pekingu? Zašto je zakazalo krizno planiranje u Briselu i zajedničko upravljanje krizama? Zašto su članice EU u inače geostrateški vrlo uzavrelom vremenu dopustile da ih pandemija zatekne u potpunoj nespremnosti, bez strateških rezervi sanitetskog materijala i medicinske opreme?

Zašto su čak i ekonomski, tehnološki i stručno najjače članice unije postale inferiorne u odnisu na Japan, Kinu, SAD i Rusiju čak i u proizvodnji najbizarnijih sanitetskih materijala kao što su zaštitne maske ili dezinficijenti? Zašto su se zajednička tijela civilne zaštite, iako centralizirana, pokazala neefikasnijim od nacionalnih kriznih štabova u zemljama članicama? Kako je moguće da evropska kao i svjetska medicinska nauka toliko dugo zna za korona virusnu koloniju, ali da se o covidu-19 ne zna baš ništa? Da li je odluka o privremenoj suspeniziji Šengenskog sporazuma najbolje rješenje za Uniju kojoj je sloboda kretanja ljudi, roba, kapitala i usluga najveće postignuće i motor razvoja?

Uz čiju je saglasnost, ili po čijem nagovoru, toliki broj članica EU odlučio već prekršiti tek postignuti dogovor o privremenoj suspenziji Šengenskog sporazuma kako bi se s hiljadama vojnika i vojne tehnike, uprkos prijetećoj eskalaciji virusne pandemije, pridružile tronedjeljnim sjevernoatlantskim vojnim manevrima u najbližem susjedstvu s Rusijom, s kojom EU, navodno, namjerava “restartovati” savezništvo? Da li je Rusija doista ozbiljnija prijetnja po mir i stabilnost Evrope (kao što to iz vlastitih interesa preuveličava zvanični Vašington) nego što su to postpandemijska ekonomska kriza, finansijski potresi, nezaposlenost, ilegalne  imigracije  i terorizam?

Da li je “uništenje” fingiranog “neprijatelja” zaspadnoj civilizaciji doista važnije od zajedničke borbe protiv stvarnog nezapamćenog biološkog protivnika cijele civilizacije? I tako dalje, sve do pitanja: da li je možda Evropskoj uniji, upravo sada, sudbinski određeno da se pokaže je li sposobna promijeniti vlastiti vrijednosni kod i preživjeti, ili će joj se Amerika, Kina, Rusija, Turska, pa čak i Srbija ovih dana, s manje ili više prava nastaviti podrugivati po većini pitanja koja nisu humanitarna pomoć, kontrola kvaliteta proizvoda i trgovina.

I prije svjetske pandemije korona virusa se znalo da milijardama eura nepovratne pomoći širom svijeta, EU ne može nadomjestiti unutarnje nejedinstvo i geostratešku sebičnost svojih članica, niti može odagnati neodlučno, nejasno i dvosmisleno kolektivno djelovanje Unije u sve ozbiljnijim kriznim situacijama s kojima se svijet suočava.

Izvor: Al Jazeera

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/zasto-se-eu-pokazuje-nemocnom-sebicnost-u-vrijeme-pandemije