Usvajanje MAP-a kao ni godišnji nacionalni plan reformi ni za jednu zemlju pa tako ni za BiH ne podrazumijeva automatizaciju ulaska u NATO.
Obruč se steže! Amerikanci, Britanci, Nijemci, Turci, neke od skandinavskih zemalja, a najodlučnije Bijela kuća odučili su da „bez ucjene i zavrtanja ruku bilo kome, već razumom i argumentima“ okončaju agoniju i jeftinu populističku igranku oko uspostave izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini.
Kako? Kompromisnim dogovorom oko natovog godišnjeg Nacionalnog akcionog plana sveobuhvatnih reformi (NAP)!
Prvi među Bošnjacima, Bakir Izetbegović, je izgleda konačno svjestan da svojim ucjenama o izboru izvršnih vlasti u zemlji ne čini dobro za državu, silne reforme, blokirano pravosuđe, njen evropski put.
Najslušaniji među bosanskim Srbima, Milorad Dodik, je izgleda konačno shvatio da bez izvršne vlasti u zemlji nema gasovoda, autoputa ka Beogradu, fondova Evropske unije niti također evropskog puta zbog kojeg je za kratko vrijeme dva puta boravio u Briselu. Oba brzopleta nacionalna lidera su izgleda shvatili da će jednoga dana morati priznati da su pretjerali. Što prije, to mudrije!
Je li moguća pozitivna politička metamorfoza?
Imajući u vidu dosadašnju neslogu, neodlučnost i površnost globalnih aktera u rješavanju sve većih problema u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, nije lako povjerovati ni vlastitim ušima. Ali, mnoge indikacije i prve javne izjave upućenih navode na zaključak da bi se obje strane u zatezanju konopca oko Nacionalng akcionog plana za saradnu sa zapadnim vojnim saveznicima uskoro mogle urazumiti.
Zašto? Zato što je i vrapcima na grani poznato da ‘saradnja’ s najjačim vojnim savezom na Planeti ne prejudicira članstvo u njemu.
Sada je to, izgleda, napokon postalo jasno i dvojici najodgovornijih kočničara svake suštinske reforme – prvom među Bošnjacima, Bakiru Izetbegoviću, i najslušanijem među bosanskim Srbima, Miloradu Dodiku. Zapravo, bilo je to njima poznato i ranije, ali im je sada postalo jasno da nikome više osim njima dvojici, njihovi motivi blokiranja države, nisu ubjedljivi.
Da misle ono što govore, Bakir Izetbegović se ne bi u odlučujućoj fazi saradnje sa Sjevernoatlantskim savezom (NATO) odrekao trenutnog bošnjačkog mjesta na čelu bh. Misije pri ovom savezu i glatko ga prepustio Dodikovim kadrovima. A Dodik se ne bi hvalio izjavama „ja jesam za saradnju sa NATO savezom, ali nisam za članstvo“. Pozitivna politička metamorfoza dvojice najbitnijih ‘igrača’ na političkoj sceni BiH bila bi prvi ohrabrujući signal da država o kojoj toliko brinu, ipak neće dalje klizati ka samoj ivici raspada.
Glas zvaničnog Brisela
Ohrabrujući su i prvi javni tonovi iz glavnog sjedišta Alijanse u Briselu.
„Osam mjeseci političkih nadigravanja je previše oko nečega što suštinski nema nikakvu težinu za bilo čije pojedinačne nacionalne interese. Sada smo napokon uvjereni da tako misle i ključni akteri ove blokade, oni koji oblikuju politiku u BiH. Uvjereni smo da tako sada misle i vojni praktičari i najšira akademska zajednica i javnost. Osam punih mjeseci su pred nama prizori besprimjerne manipulacije, odnosno zloupotrebe jednog klasičnog tehničkog polukoraka u nizu nužnih koraka koje Bosna i Hercegovina mora načiniti na putu saradnje sa zapadnim vojnim saveznicima“.
Ovo je za Al Jazeera Balkans izjavio visoki funckioner Alijanse u Briselu koji se bavi političkim aspektima natovog programa Partnerstvo za mir (PfP) u koji je BiH dobrovoljno uključena od 2006. godine. On je zaključio da se u historiji Alijanse nikada nije dogodilo da su najviše vlasti neke zemlje toliko neuvjerljivo ispolitizirale nešto što ni na koji način ne prejudicira članstvo u NATO-u. „Od partnerstva do članstva je dug i težak put, a ni jedna od 29 zemalja članica nije postala članicom Saveza po nagovoru. Sve su dobrovoljno i samuvjereno zatražile člansku kartu NATO-a,a neke od njih su to uradile i referendumima“, rekao je isti zvaničnik.
Dodikovi misionari u NATO-u
Da se obruč oko kočničara steže potvrđuje i činjenica da su saradnici predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika, i to oni od najvećeg povjerenja, u intenzivnim kontaktima s političkim predstavnicima Alijanse i Evropske unije (EU).
Prošlog četvrtka i petka u Briselu je obavljena završna runda jednodnevnih konsultacija Dodikovog savjetničkog tima sa najbližim saradnicima generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga. Ovoga se puta razgovaralo sa specijalistima iz odjela za poltička i vojna pitanja (Political Affairs and Security Policy Division – PASP). Osim ambasadora Alejandra Alvargonzalesa, u traženje kompromisnog rješenja za konfrontirane strane u BiH ovoga je puta uključen i prvi čovjek odsjeka za euro-atlantsko i globalno partnerstvo, James Mackey.
U glavnom (političkom) sjedištu Alijanse u Briselu (Glavni štab savezničkih snaga je u belgijskom gradu Monsu) smatraju da je nekadašnja prva asocijacija na NATO kod većine stanovništva u entitetu Republika Srpska dvije pune decenije bila „bombardovanje“, a da danas sve veći broj građana i političara nastoje biti pragmatični. Žele znati šta zapravo NATO stvarno jeste, čemu članstvo u njemu služi, koliko to košta zemlju članicu i građane pojedinačno, da li su građani i njihova imovima u današnjim vremenima sigurniji sa članstvom u NATO-u ili bez njega…
Podsjećaju također da je „višedimenzionalna saradnja“ između Sjeveroatlantskog saveza i Bosne i Hercegovine počela brzo nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma kroz tzv. Prilagođeni program saradnje posebno osmišljen za BiH i proveden samo u ovoj zemlji i o trošku zapadnih saveznika, naravno. Te da to tadan nikome od bh. političara nije smetalo ni u Banja Luci ni u Sarajevu.
Spektakularna vojna reforma od prije 15 godina
Suštinska dugoročna saradnja, međutim, nije imala perspektivu sve dok su na sceni bile dvije odvojene entiteske vojske koje su samim svojim postojanjem asocirale na rat i sve njegove strahote. Tek u maju 2003. godine tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown preduzeo je za tadašnje prilike u BiH spektakularnu akciju spajanja dotadašnjih entitetskih oružanih snaga (bez ikakve značajnije kontrole sa državnog nivoa) u jedinstvene Oružane snage BiH (OSBiH).
Bio je to sizifovski poduhvat, ali je uspio i sve do danas se smatra najuspješnijom sektorskom reformom koja je ikada provedena na tlu Bosne i Hercegovine.
Već u septembru iste godine ‘Pedijeva komisija“ za reformu odbrane sa sjedištem u Sarajevu završila je glavninu posla i predala sveobuhatan reforsmki plan pod naslovom „Put ka Partnerstvu za mir“ kojim je cjelokupna agenda vojne reforme postavljena u kontekst euroatlanstkih integracija BiH kao „jedine racionalne osnove za dugoročnu sigurnost i prosperitet ove zemlje i njenih građana“.
Dvije i po godine kasnije, uz saglasnost svih entiteskih i državnih nivoa vlasti u zemlji i na iznenađenje i najvećih optimista, usvojen je Zakon o odbrani, uspostavljeno Ministarstvo odbrane (MO) na nivou države, uspostavljen je instrument parlamentarnog nadzora nad OSBiH i na koncu, najimpresivnije postignuće: dvije entitetske vojske koje su se borile jedna protiv druge skoro četiri pune godine, spojene su u jedinstvenu multietničku vojnu silu sa zadatkom da služi državi umjesto entitetima i konstitutivnim narodima.
„NATO nikoga ne moli za saradnju“
Zajedničke oružane snage su, dakle, stvorene nepunu deceniju nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, a već trinaest punih godina se tapka u mjestu od pridruživanja natovom programu Partnersva za mir (2006. godine) i deset godina od dobrovoljnog zahtjeva državnog Predsjedništva BiH za pridruživanje Akcionom planu za članstvo (MAP) iz 2009. godine.
Usvajanje MAP-a kao ni godišnji nacionalni plan reformi ni za jednu zemlju pa tako ni za BiH ne podrazumijeva automatizaciju ulaska u NATO. Aktiviranjem ovog mehanizma ostvareno je još jedno pravo više, pravo Bosne i Hercegovine na još jedan ‘alat’ za produbljivanje političkih, vojnih, institcuionalnih i drugih reformi koje mogu, a ne moraju biti okončane članstvom u Savezu. Kao što i članice Evropske unije poput Austrije, Kipra, Finske…’sarađuju’ s NATO savezom, a nisu njegove članice.
U glavnom sjedištu Alijanse naglašavaju da je i Godišnji nacionalni program reformi u cjelosti u vlaništvu države i da je također usmjeren na „sveobuhvatne političke, ekonomske, odbrambene, resursne, sigurnosne i pravne reforme koje na godišnjem nivou utvrđuje i provodi zemlja-partner u saradnji sa sektorskim odjelima NATO-a“. Redovnu godišnju procjenu tog napretka vrše predstavnici iz svih 29 članica Alijanse u saradnji sa resornim predstavnicima BiH.
„I prije i sada je isključivo na Bosni i Hercegovini da odluči hoće li prihvatiti našu ponudu iz decembra prošle godine za podnošenje NAP-a ili neće. NATO u potpunosti poštuje suverenitet i neovisnost Bosne i Hercegovine i ne prisiljava nikoga na saradnju. Naši partnerski programi prilagođeni su potrebama i zahtjevima svakog pojedinog partnera, a sa posebnim senzibilitetom su pripremani programi saradnje sa BiH imajući u vidu sve specifičnosti ove zemlje. Međutim, NATO nikoga ne moli na saradnju“, rekao je zvanični predstavnik Sjevernoatlantskog saveza za Al Jazeeru.
Zaključio je da su ministri vanjskih poslova NATO-a u decembru prošle godine napravili „presedanski ustupak“ kada su u cilju jačanja političke podrške Bosni i Hercegovini, izrazili spremnost da prihvate podnošenje prvog Godišnjeg nacionalnog programa zemlje čija je razrada u cjelosti prepuštena domaćim akterima.
„Radi se o nacionalnom dokumentu koji je nama u NATO-u važan samo zbog toga što nam omogućuje dublju i usmjereniju podršku reformama u područjima kao što su odbrambene sposobnosti zemlje, regionalna sigurnost, spremnost na katastrofe i odaziv, te interoperabilnost Oružanih snaga BiH“.
Šef bh. Misije pri NATO savezu, odlazeći ambasador Almir Džuvo još je eksplicitniji: „Kada bi se sva tehnička pitanja saradnje između NATO-a i BiH oslobodila stega politike, a visoka politika se kao i u svim drugim državama umiješala samo u završnicu odlučivanja o članstvu, siguran sam da nikakvih poteškoća i blokada ove vrste u Bosni i Hercegovini ne bi bilo. Niti bi ih moglo biti, jer saradnja sa NATO savezom nikoga nikada nije obavezivala na automatizam članstva“.
Ko jeste, a ko nije iskreno za NATO moglo bi se uskoro znati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera