Zekerijah Smajić član EWB BIH; EU-ruska prepucavanja preko BiH i Christiana Schmidta

Da li još jedan očekivani krah evropske vanjske politike i najnovija svađa između Moskve i Brisela, koja je u stanju vruće-hladnog režima od 2014. godine, može odložiti ili ugroziti izbor zvaničnog njemačkog kandidata Christiana Schmidta za novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini? Pitanje je lako, kao što su inače sva pitanja laka. Teški su obično odgovori, pogotovo kada se radi o međunarodnoj politici, u kojoj, često se toga podsjećam, ništa nije slučajno, pa čak ni navodne slučajnosti.

Ako bi se sudilo po aktuelnoj rafalnoj paljbi nediplomatskih javnih optužbi između Moskve i Brisela, dobri vojnik koalicionog saveza njemačke kancelarke Angele Merkel i “prava ruka za poslove na Balkanu“, dakle Schmidt, mogao bi bez oklijevanja raspakovati kofere. Rusija mu, kao stalna članica Vijeća za provedbu mira (PIC) i stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, zasigurno u ovom času ne namjerava dati podršku. Od slabe mu je koristi i činjenica da se vlada u Berlinu od početka novog hladnog rata između Rusije i Evropske unije ponajviše suzdržavala rusofobnih klevete na račun Kremlja. Francuska, kao drugi točak evropske lokomotive, također je uvježbano plivala između prijekora i nenapadanja, uprkos hroničnim poteškoćama koje francuski šef države Emmanuel Macron ima s urođenom brzopletošću u ocjenjivanju globalnih kretanja i  kriza.

Ako bi se ipak i ovoga puta pošlo od pretpostavke da je politika umijeće mogućeg, zvanična inauguracija njemačkog parlamentarca, za kojeg se tvrdi da je “bager što drobi nečujno“, mogla bi se dogoditi u martu. Smjenom Valentina Inzka, velikog međunarodnog “tigra bez ijednog zuba“, koji je za 12 godina uspio jedino u tome da bude neprimijećen, Ured visokog predstavnika bi, nakon 12 godina, mogao biti provjetren.

Demokratija u BiH ne uspijeva ni nakon 30 godina

Kada je bio samo nezvanični kandidat vlade u Berlinu, poslovično oprezni, naizgled povučen i tih, Schmidt mi je govorio kako je prerano za javne istupe sve dok njemačko Ministarstvo vanjskih poslova ne potvrdi njegovu kandidaturu. Nakon što je kandidatura ozvaničena 20. januara, u komunikaciju se neočekivano uključio ovlašteni predstavnik njegovog ureda u Bundestagu Jan Ingo Gruner, koji mi je za ovu priliku rekao da je nominacija još uvijek samo na nivou njemačke savezne vlade, jer je međunarodna zajednica nije potvrdila. “Prilike za razgovor će se pojaviti u budućnosti ako Vijeće za provedbu mirovnog sporazuma prihvati gospodina Schmidta za svog kandidata i ako mu zatim Vijeće sigurnosti UN-a povjeri ured OHR-a u Sarajevu“.

Gruner je kasnije, kao i drugi njemački i briselski izvori, potvrdio da bi procedura izbora Inzkovog nasljednika u najboljem slučaju mogla biti završena tokom marta, “ako se ne izrode kakve nepredviđene teškoće“. “Nepredveđine teškoće“ su, međutim, već tu, pa ni savezna vlada u Berlinu, niti kancelarka Merkel u takvim uslovima ne žele javno obrazlagati svoje strateške ciljeve, niti metodologiju čupanja Bosne i Hercegovine iz labirinta u kojem već 30 godina demokratija nikako da uspije. Ni “odozgo“, nametanjem Bonskih ovlasti iz decembra 1997. godine, niti “odozdo“, nakon što su, po nagovoru Venecijanske komisije, autoritarne ovlasti OHR-a sahranjene. Umjesto na “konačnog tumača“ Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao ranije, odgovornost za sve procese i sve riješene i neriješene probleme u Bosni i Hercegovini te 2005. godine prebačena je na “lokalne političare i građane“.

Svako pri zdravoj pameti je tada mogao očekivati da će nadležnosti napokon sa etnonacionalnih lidera i njihove antipolitike, egopolitike, parapolitike… (kako bi rekao sarajevski politolog Esad Zgodić) biti prenesene na ustavne institucije, odnosno na državne i entitetske zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Umjesto logičnog koraka ka stabilizaciji i proklamiranoj suverenosti, Bosni i Hercegovini je ponovo nametnut međunarodni suveren. Ali, ovoga puta suveren bez nadležnosti i odgovornosti. I, dok se u Berlinu i drugim euroatlantskim centrima moći još uvijek šuti i osluškuje politički impuls iz Moskve u vezi s ranijim političkim dogovorom između zapadnih saveznika i Rusije da se upravo Njemačkoj prepusti odlučujuća “štafetna palica” u OHR-u, iz Moskve su zaredala nedvojbena upozorenja.

‘Vanjska politika Evropske unije umrla u Moskvi’

Naravno, šef ruske diplomatije Sergej Lavrov ne propušta priliku kako bi ponovio stajališta svoje zemlje o “neprihvatljivosti politike miješanja u unutarnje poslove drugih zemalja, o izlišnosti međunarodnog protektora u Bosni i Hercegovini i trajnom zaključavanju vrata visokog predstavnika. Jer je, čak i po Rusiji, protektorsko upravljanje bilo kojom suverenom zemljom neprihvatljivo, a pogotovo ako se radi o državi s ambicijama integracije u EU i NATO. Vaskrsenje ruskog ega je naročito intenzivirano nakon ocjene Evropskog parlamenta da je “vanjska politika EU-a umrla u Moskvi“ početkom ovog mjeseca, kada je resorni potpredsjednik Evropske komisije Joseph Borrell boravio u “skandaloznoj i ponižavajućoj“ posjeti Ruskoj Federaciji.

Od tada nema dana bez poruka iz Moskve, iz kojih se razaznaje da bi Rusija stvarno mogla blokirati izbor novog visokog predstavnika. Bez obzira iz koje članice EU-a on bio predložen. Razlozi su, kako se navodi, principijelne naravi. Moskva se duže od dva desetljeća zalaže za zatvaranje Ureda visokog predstavnika, a Vijeće za provedbu mira i njegov Upravni odbor smatraju se ilegalnim, jer “nisu propisani slovom Dejtonskog sporazuma, već su kao surogat britanske diplomatije nastali kasnije“. Istina je da Rusija ima pravo veta i u Vijeću za provedbu Dejtonskog sporazuma i u Vijeću sigurnosti UN-a. Istina je i to da odnosi između EU-a i Ruske Federacije nisu bili nikada toliko usijani.

OHR je talac hladnog rata Brisela i Moskve

Da li je uzrok ovoliko zatrovanih odnosa stvarna ili samo politički i medijski isfabricirana rusofobija sa Zapada, koja traje od završetka Drugog svjetskog rata? Da li su sadašnje napetosti posljedica “agresivne ruske vanjske politike“, aneksije Krima i gotovo istovremenog izazivanja sukoba na istoku Ukrajine? Da li su to, možda, pokušaji trovanja i hapšenje ruskog opozicionog lidera Alekseja Navaljnog? Ili je u pitanju neka sasvim zagonetna partija na globalnoj šahovskoj ploči?

Bez obzira na razloge i bez obzira da li najnovije evropske i savezničke sankcije bile uperene protiv ruskog režima, protiv “osjetljivih sfera ruske ekonomije“ (finansije, vojna industrija, strateški izvoz), protiv onih predstavnika državne vlasti koji vrše torturu nad vođama opozicije i civilnog društva, ili bi te nove sankcije bile tek u formi deklarativnih prijetnji i pozadinskih političko-diplomatskih manevara, posljedice hladnog rata između Moskve i Brisela su u mnogim sferama već više nego očigledne. Neizvjesnost i upitnost izbora visokog predstavnika u Sarajevu samo je jedan, nikako najgori i najopasniji primjer tih posljedica.

Na izbor novog šefa OHR-a može se i pričekati, jer je on sam svakako nemoćan. Sa ili bez njega, suštinske reforme će morati doći na red, a cjelovitost i suverenost Bosne i Hercegovine je odavno javna zakletva i imperativ zapadnih sila. Odnosi s Rusijom su pitanje od globalne važnosti. Zato se na historijsku odluku o restartu odnosa ni na jednoj strani ne bi smjelo čekati ni trena. Evropa bez Rusije nije Evropa, niti je Rusija bez Evrope Rusija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.