East West Bridge u BiH, Sarajevo 07. Decembra 2018. godine
Poruke i zaključci sa panel diskusije “Perspektive bolje regionalne saradnje Zapadnog Balkana”
Panelisti su bili:
Prof dr. Slavenko Grgurević – Beograd
Prof dr. Zlatko Hadžidedić – Sarajevo
Ambasador Mag. sci. Igor Davidović – Banja luka
Moderator panela bio je Robert Jovanović, predsjednik Upravnog odbora EWB u BIH
Izlaganje na temu: “Ekološki status jezera Modrac i uticaj na vodotoke u regionu” imali su :
Prof dr. Alesandra Marjanović i advokat Miralem Porobić iz Tuzle.
Izmjereni parametri i posljednja istraživanja ukazuju da je stanje u jezeru Modrac i našim vodotocima-rijekama alarmantno i da nema alternative. Mora se hitno pristupiti ozbiljnim mjerama zaštite okoliša i rješavanju nagomilanih problema!
Više o ovom ekološkom projektu pogledajte ovdje na video linku …
“Dinamika i mogućnosti regionalne saradnje” Ambasador Mag. sci. Igor Davidović- Banja luka
Regionalna saradnja kao perspektiva i prognoza jačanja ekonomske, socijalne i kulturne razmjene u zoni Zapadnog Balkana, praćena je očekivanjima i uvjernjem javnosti da je taj okvir realniji i izvjesniji, bar u vremenskom smislu, nego mogućnost stvarne integracije regiona u format Evropske unije. Pedeset regionalnih inicijativa, uglavnom pod vođstvom EU imalo je za cilj prevazilaženje fragmentacije i približavanje regiona EU.
Aktuelni bilateralni tokovi među zemljama u regionu opteretili su stvarnost brojnim teškoćama koje su region dovele u možda najveću krizu, čime je povjerenje u regionalne mogućnosti znatno erodirano, a put evropskih integracija je gotovo zamrznut.
Udaljavanje od uspostave vladavine prava, gotovo poput zakonomjernosti, umjesto uspostave vladavine zakona – kao zajednički nazivnik preprekama u integrisanju ragiona u normalne tokove – sasvim neskriveno i efektivno, ali i patološko obilježje društva u zemljama Zapadnog Balkana – udaljilo je region od EU.
Političke elite u Bosni i Hercegovini su hronično konvertovane u pseudoelite, a bezidejnost njihovih opozicija udružila ih je u oligarhiju bez ikakvog konceptualnog određenja šireg od vulgarne borbe za vlast najbrutalnijim metodama. Pogrdna sintagma „mafiokratski feudalizam“ već dugo nije posprdna metafora, nego žalosno raelistična deskripcija političke scene, obilježene vladavinom jakih „lidera“ nad slabašnim i pokorenim institucijama.
Snažne povremene krize potresaju i EU i Zapadni Balkan. Dok EU, iako trpi udare fragmentacije i „renacionalizacije“ članica iz kriza izlazi uglavnom stabilizovana, region se dublje fragmentira i nacionalno zatvara i udaljava svoje članice i međusobno i od EU.
Paradoksalno „optimistički pogled u prošlost“ i dalje je snažniji od suočavanja, a kamoli od raskida sa prošlosti.
Civilno društvo kao substitut nezainteresovanim ili nesposobnim političkim elitama, treba da se izjasni svojim razvojnim, ekonomskim, socijalnim i demokrafskim programima u opštem interesu. Umjesto akademske tišine marginalizovane i pokunjene inteligencije, snažan zamah obrazovne razmjene, povratak autonomije univerzitetu, regionalni projekti institucionalne koordinacije izgradnje infrastrukture, ekonomske i kulturne razmjene, mogli bi pokrenuti i povratak dostojanstvu i čestitosti u političkom djelovanju u regionu. Osnovi za takav pristup postoje, ali se sve svodi na famoznu formulu od dvije riječi – politička volja.
Sve države Zapadnog Balkana nastale raspadom bivše Jugoslavije nalaze se pod vlašću jedne jedinstvene oligarhije koja djeluje isključivo u sopstvenom interesu, i koja u tom djelovanju čak ni ne poznaje novouspostavljene granice država. Ova trans-nacionalna oligarhija funkcionira kao zaokružena prekogranična interesna mreža, nastala na ostacima nekadašnjih jugoslavenskih sigurnosnih struktura. Nekadašnja saradnička mreža ovih struktura prerasla je u današnju interesnu mrežu sastavljenu od korumpiranih političara, tužilaca, sudija, poslovnih ljudi, kao i kriminalnih kartela. U svim društvima nastalih raspadom bivše Jugoslavije ova oligarhija je izvršila radikalan obračun sa potencijalnom društvenom elitom, sa svim onim grupama i pojedincima koji bi bili spremni da vlastite sposobnosti stave u službu društava kojima pripadaju.
Štaviše, ova oligarhija je izvršila i radikalnu de-industrijalizaciju svih država Zapadnog Balkana, a sada je u toku i proces de-edukacije: sve ono što može potaknuti razvoj i proizvodnju novih vrijednosti, kao i novih znanja – dakle sve što bi moglo voditi stvaranju nove elite – izloženo je sistematskom procesu destrukcije. Jer, ova oligarhija zasniva svoju opstojnost upravo na eliminaciji alternative. A njen modus vivendi je oblik ekonomije koji bi najtačnije bilo nazvati rentijerskim kapitalizmom. Rentijerski kapitalizam protivi se stvaranju nove vrijednosti i profita zasnovanog na takvoj proizvodnji, i nastoji samo crpiti postojeće resurse – štaviše, rentijerski kapitalizam posmatra cijelo društvo oko sebe, kao i samu državu, isključivo kao potencijalni izvor rentijerskog prihoda.
Kako se suprotstaviti ovoj oligarhiji, koja sve oko sebe nastoji podrediti sopstvenom interesu i iz svega samo crpiti materijalnu vrijednost za sopstvenu korist? Jednostavan odgovor jeste: valja ponovo izgraditi društvenu elitu, koja će biti spremna da djeluje u interesu cjelokupnog društva, i ta elita također treba da se razvija kao jedinstvena mreža preko granica postojećih država Zapadnog Balkana, upravo kao što se uvezivala i sadašnja oligarhija. Novu elitu je moguće izgraditi iznova samo razvijanjem znanja, uz pomoć obnove najvišeg elitnog obrazovanja, i uz pomoć povezivanja tog znanja sa poduzetničkim, proizvodno i izvozno orijentiranim kapitalom, zasnovanim na principu stvaranja nove vrijednosti. Ukratko, nova elita može nastati samo strukturalnim povezivanjem nove intelektualne elite sa novom poduzetničkom elitom, pri čemu je potrebno stvoriti adekvatnu strukturu unutar koje obje grane takve novonastajuće elite mogu prepoznati mogućnost da zajedno djeluju u interesu cjelokupnog društva, čime će istovremeno, kao sastavni dijelovi društva, djelovati i u sopstvenom interesu. Kao što intelektualne elite moraju stvarati think-tankove da bi proizvele kritičnu masu znanja i potaknuti širu re-edukaciju, tako i poduzetničke elite moraju stvarati investicione fondove, kako bi stvorile kritičnu masu kapitala kojim će se omogućavati nova ulaganja i re-industrijalizacija u svim državama Zapadnog Balkana. A svi zajedno moraju biti povezani u jedinstvenu strukturu, sa ciljem da djeluju prvenstveno u interesu vlastitih društava, a ne prvenstveno u vlastitom interesu.
East-West Bridge potencijalno predstavlja takvu jednu strukturu koja može omogućiti povezivanje novonastajućih elita na prostoru Zapadnog Balkana, i ono što joj je potrebno jeste prije svega svijest o sopstvenoj misiji unutar, i preko granica, država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Potrebno je da se svijest o toj misiji jasno i nedvosmisleno vrati u aristotelijanske okvire stvaranja elite kao grupe koja djeluje u interesu cjelokupnog društva. Potrebno je također mnogo rada da bi jedna takva struktura zaista bila izgrađena, da bi trenutno marginalizirane grupe postepeno stvorile zajedničko jezgro koje onda može predstavljati jezgro obnove svih društava na navedenom prostoru. Ipak, samo tako moguće se suprotstaviti trajnoj destrukciji ekonomije, društva i svih moralnih vrijednosti kojoj nas je izložila postojeća trans-nacionalna oligarhija na cjelokupnom prostoru Zapadnog Balkana.