Kontakt Informacije

Titova 2, 71000 Sarajevo, BiH

Phone: +387 (0)33 265 215

Fax: +387 (0)33 265 216

Web: http://www.ewbbih.com

Domljan: Gdje je MMF, tu nema stranih investicija

Home/Domljan: Gdje je MMF, tu nema stranih investicija

Razgovarao: Ibrahim Sofić

Gdje je Međunarodni monetarni fond (MMF) prisutan, kao što je u Bosni i Hercegovini već 18 godina, tu nema stranih firmi i stranih ulaganja, a bh. političari se raduju MMF-ovim kreditima jer ih oni troše, a građani vraćaju, između ostalog, u intervjuu za Al Jazeeru, kaže Vjekoslav Domljan, profesor sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.

Ovaj izuzetni poznavatelj ekonomskih prilika ističe kako je BiH „u velikoj rizičnosti“ da postane rob MMF-a, a o navodima kako je ova država najmanje zadužena u regiji kategorično kaže: “Prosjaci se mogu hvaliti da su najmanje zaduženi”.

Da li su bosanskohercegovački političari, kreditima koje ne može država vratiti, prodali Bosnu i Hercegovinu „u roblje“ Međunarodnom monetarnom fondu? Raniji krediti se ne mogu vraćati, a uzimaju se novi… Privredni potencijal nije u stanju otplaćivati ranije kredite, a dodatno se zadužuje kod ove finansijske institucije?
– Još uvijek nisu, ali su se, kako bi rekao Matan iz Prosjaka i sinova, „izložili velikoj rizičnosti“. BiH je od 1998. godine klijent MMF-a. Nakon četiri stand-by aranžmana, još se dublje zavlači u zagrljaj s MMF-om, jer sa stand-by aranžmana prelazi na prošireni aranžman. BiH je napustila skupinu koju čine Gruzija, Kosovo i Srbija i prešla u skupinu s Albanijom, Armenijom i Ukrajinom. To su jedine europske i tranzicijske zemlje koje imaju posla s MMF-om. Vidi se da od europskih zemalja s MMF-om posla imaju samo istočnoeuropske tranzicijske ekonomije.

Unatoč pohvalama koje međunarodna zajednica upućuje BiH, ona bilježi već punoljetstvo odnosa s MMF-om i potonuće u dugoročnije aranžmane iz kojih se, u najboljem, ne može izvući prije 2027. godine. No, važno je, kako kažu bh. političari, da je to „najjeftiniji novac“, pri čemu gube iz vida da može biti jeftin za državu, ali je skup za građane i firme.

Gdje je MMF, tu nema ino firmi i ino ulaganja, jer prisustvo MMF-a znači nesigurnost, visok sistemski rizik zemlje koji banke ugrađuju u veću kamatnu stopu za građane i firme. Za razliku od poslodavca ili građanina koji izlazi zabrinut iz banke kad dobije kredit, bh. političar se raduje kreditu MMF-a iz prostog razloga što će da ga troši dok će neko drugi da ga vraća.

Tokom rata bh. privreda je postepeno uništavana, bilo je izvjesnog ekonomskog rasta poslije, ali nedovoljno. Ona, u ovakvom stanju, ne može vraćati nikakve dugove, no krediti se uzimaju za druge namjene. Da li je riječ o nedostatku ljudi sa ekonomskim znanjem u bh. politici ili namjernom djelovanju protiv države za vlastite interese?
– Nema ni jedne političke stranke u BiH čija struktura članstva i glasačkog tijela odražava strukturu stanovništva BiH. Stoga nijedna od njih nema legitimitet da govori o BiH. U najboljem, imaju legitimitet da govore o pojedinoj etničkoj skupini, dijelu društva, jer nemaju interesa ni znanja da osiguraju bilo koju drugu legitimaciju, ponajmanje onu da govore o BiH. A i ta etnička legitimacija je sve tanja i tanja, kako su pokazali skorašnji lokalni izbori, unatoč i glasovima s onog svijeta i iz daljine. Postojala je mogućnost da SDP osigura tu legitimaciju, no i on se entitetizirao i bošnjakizirao. Ostale stranke ljevice, npr. Naša stranka i DF su se spustile i stepenicu niže tj. kantonizirale se.

BiH je pred izbijanje globalne krize, u razdoblju 2006-2009, imala stope rasta BDP-a od oko pet-šest posto, što je bilo zadovoljavajuće i na pragu visokog rasta. To pokazuje da je moguće i u postojećem institucionalnom prostoru imati visok rast. No, kao što se bivša Jugoslavija, također poslije visokog rasta, teško oporavljala poslije globalnih, naftnih šokova iz 1970-tih isto se dešava i s BiH koja ne zna poduzeti strukturne reforme, pa je dekada razvoja, ako se računa od pada ustavnih amandmana, već izgubljena.

Nema ni interesa ni znanja u bh. politici da se postojeće stanje promijeni. No, političari se racionalno ponašaju – zašto mijenjati svijet koji im daje sve za svijet koji bi ih mogao odvesti u zatvor? Njihov ideal je od BiH napraviti jedan veliki Mostar. Parlamenti u BiH su bolji od Općinskog vijeća Mostara utoliko koliko se sastaju. Demokracija je svedena na žetonsku demokraciju, na članove parlamenata kao žetone šefova stanaka.

Sama namjena navedenih kredita je upitna: oni se uzimaju da se pokrije deficit u budžetu, isplate plate preglomaznoj državnoj administraciji ili za neke druge slične namjene, a ne u svrhu oživljavanja zamrle privrede. Da li se sve ovo može pripisati izostanku razvojne strategije na nivou BiH?
– Čim nema strategija, ili ih se, ako već postoje, uzima neozbiljno, jasno je da nema interesa (to se u običnom govoru naziva „nedostatkom političke volje“) da se putanja bh. ekonomije podigne s postkriznih jedan-dva posto rasta dohotka zemlje na šest-sedam posto, koliko je minimalno potrebno u ovom trenutku.

Bh. društvo se „amerikaniziralo“ – vladajuća klasa, budžetarijat živi kako se živi u Sjevernoj Americi, a potčinjena klasa, prekarijat živi kako se živi u Južnoj Americi. Budžetarijat je zainteresiran za održanje status-quoa, pa stoga nema potrebe za vizijom i strategijama razvoja društva. Čak i kad strategiju razvoja napravi London School of Economics i isfinancira DFIF ili, kao u slučaju strategije izvoza, kad im je napravi EU, budžetarijat neće ni da je usvoji, a kamoli da inicira izradu novih.

Nije to samo tako na razini države, nego je tako i na razini entiteta i kantona, tamo gdje nema onih drugih, remetilačkih faktora. Tako, unatoč masovnoj i rastućoj nezaposlenosti i snažnoj i rastućoj emigraciji stanovništva, nema strategija zapošljavanja ni na jednoj razini. O produktivnosti, kao temelju konkurentnosti, ni riječi ni na jednoj razini, a kamoli da postoji strategija i politika produktivnosti.

Da li se u BiH može govoriti o planu bankarskih elita: prekomjerno zaduživanje, a potom prodaja „nacionalne srebrenine“ ili „nacionalnog blaga“ – tipa Elektroprivreda, BH Telecom, šumska i riječna bogatstva…?
– To što se naziva tako ili i „obiteljskim srebrom“ odavno je privatizirano. Javnost ne poznaje razliku između ekonomskog i pravnog vlasništva. Ekonomski vlasnik je onaj koji prisvaja plodove, a pravni vlasnik onaj čije je ime u vlasničkim knjigama. Jednostavno kazano, jedno je što piše čija je voćka, a drugo je ko je obire.

Elektroprivreda, telekomi i sl. su odavno stranačka gazdinstva koja prisvajaju plodove kroz zapošljavanje, plaće, javne prodaje i nabave itd. dok su, formalno pravno gledano, u javnom vlasništvu. No, ti tzv. javni vlasnici nemaju uticaja na njih. Slično vrijedi i za šumska i riječna bogatstva – neki to koriste bez plaćanja ikakve koncesijske naknade, dok drugi ne mogu i kad su voljni platiti koncesijsku naknadu. Opet se radi o stranačkim gazdinstvima, iako bi i to trebalo biti u rukama javnosti.

Budžetarijat uspijeva i ono što je i teorijski teško zamislivo – uvesti elektroprivrede i telekome u gubitke. Još je Aristotel govorio o „prokletstvu javnog“ tj. o tome da svi love ribu, a niko neće da se stara o ribnjaku. Kad javne kompanije služe kao cash-cows, jednog dana i njima dođe kraj.

Za građane BiH je najbolje što prije privatizirati preostale javne kompanije, uz uvjet da se mogu prodati onima koji imaju respektabilne reference u odnosnoj oblasti. No, takvi, u pravilu nisu zainteresirani za dolazaka u BiH, pa se sve svodi na dolazak spekulanata koji se u BiH osjećaju kao svoj na svom. Dokaz, niko se ne interesira za „dokapitalizaciju državnog kapitala“ u Aluminiju osim neki „investitor“ navodno iz Poljske.

Podaci pokazuju kako je BiH najmanje zadužena u regiji, no koliko je to istina kada se usporedi visina duga, javni prihodi države, te pokrivenost izvoza uvozom?
– To što je BiH najmanje zadužena znači da su privatna financijska tržišta za nju zatvorena.

Da budem brutalno iskren: prosjaci se mogu hvaliti da su najmanje zaduženi, a to je zato što ne mogu dobiti ni mikro kredit, kao što je priča o „dva kredita“ za entitet Republika Srpska pokazala. Kad je neko stalno u minusu, kao npr. BiH, ne može dobiti kredit. Tekući račun BiH je od 1995. god. ispod minus četiri posto BDP-a, a neto internacionalna pozicija ispod minus 35 posto BDP-a, dakle zemlja kronično pati od vanjske neravnoteže, i kad je stopa nezaposlenosti dva-tri puta veća od 10 posto, dakle kad postoji iznimno duboka unutarnja neravnoteža, ne može se lako dobiti kredit, pa onda, sasvim razumljivo, nije ni vanjski zadužena. Neka BiH oproba izdati euroobveznice, jer više nema koja europska zemlja ih nije izdala, pa da vidimo šta će biti s emisijom.

Znamo da BiH nije zadužena, a ne znamo koliki joj je unutarnji dug. Samo se sjetite stanja kompanija javnog sektora koje vlast prevodi u neformalni sektor jer ih ohrabruje da ne plaćaju poreze i doprinose, i restitucije, bez čijeg provođenje BiH neće moći u EU, pa će stvari postati jasnije. BiH uopće nema konsolidiranu bilancu javnog sektora, čak ni entiteta, koja bi jasno pokazala stanje pa tako i stanje zaduženosti.

Ako se još ima u vidu da se BiH sve snažnije zadužuje kod EBRD-a (institucije koja ne zna šta će sa sobom i svojim kapitalom) i to za tako neprofitabilne projekte kao što je koridor Vc, sasvim je jasno kako će to sve završiti.

U tom smislu, situacija s Hrvatskom je vrlo poučna. Pitanje je ko ima koristi od toga što se grade ceste u zemlji koja se snažno deindustrijalizira i depopulizira, u kojoj se snažno guše privatni i civilni sektor i u kojoj javni sektor predstavlja najvećeg i najprestižnijeg poslodavca.

Šta se u regiji čini po pitanju dugova, rastu li i da li su sve države sposobne ih vraćati?
– Što se tiče zemalja regije, mogu se razvrstati u one koje su jako zadužene: Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Srbija i one koje praktički nisu zadužene (Kosovo i Makedonija). BiH se nalazi između ovih dviju skupina zemalja.

Što se tiče mogućnosti nošenje tereta vanjskog duga, treba imati u vidu stanje tekućeg računa platne bilance. Jedino Slovenija i Hrvatska imaju pozitivnu tekuću bilancu, dok ostale zemlje (posebice Crna Gora, Kosovo, Srbija i BiH) imaju kronični deficit.

Od zemalja regije, pacijenti MMF-a su Srbija, Kosovo i BiH, što znači da su to zemlje koje pate od najdubljih unutarnjih i vanjskih neravnoteža, i da one, plus Crna Gora, moraju poduzeti duboke strukturne reforme, koje zasad ne vidimo.

Da li se može reći kako je u BiH na sceni svojevrsni Tačerizam? Vlasti rade sve na tome da prodaju državnu imovinu?
– Postoji ogromna razlika između BiH i Velike Britanije. Kad je Thatcher privatizirala, istodobno je uvodila i regulativu privatiziranih kompanija. Angažirani su i vrhunski stručnjaci za to. Npr. Littlechild je pripremio tzv. Littlechild Report koji je podnesen ministru za industriju, a odnosio se na regulaciju telekoma. Slično je bilo i s drugim infrastrukturnim sektorima.

S druge strane, kad se nešto „privatizira“ u BiH, ne vidimo da postoje sankcije ako se ne poštuje kupoprodajni ugovor, a kamoli da se uvodi snažna regulativa. Dakle, razlika je u tome što vlast u Velikoj Britaniji vodi računa o nacionalnom, dok u BiH vodi računa o etnonacionalnom, a i to deklarativno.

Možete li komentirati bh. opoziciju? Malo ko ili niko ne podiže glas protiv ovakve politike zaduživanja… Opozicija, kao, štiti socijalnu dimenziju, a podržala je novo zaduženje glasanjem u Parlamentu FBiH.
– Ako je nešto gore od bh. pozicije, to je bh. opozicija. Pozicija svojim „djelovanjem“ toliko daje prostora opoziciji da bi svaki stranački ogranak bilo koje stranke mogao izdavati po stotinjak saopćenja dnevno i u parlamentima postavljati po 100-tinjak pitanja po zasjedanju.

Piter Draker je to, na primjeru razvijenih zemalja nazivao „naša banda umjesto njihove bande“.

Opoziciji je jedino do toga zamjeni poziciju, a pošto se smjenjuju u ciklusima, očito je da postoji pakt o institucionalnom nenapadanju (preko tužilaštva, sudova i sl) nego o nadmudrivanju oko pitanja vrijednosti (npr. o „dostojanstvu naroda“) kod kojih svatko može biti i u pravu i u krivu. O stvarnim, životnim pitanjima, kakvo je zaduživanje, nema rasprave, jer bh. politika nije politika utemeljena na dokazima. Raspravlja se o nekim proceduralnim pitanjima, no ne iznose se računice. Stranke imaju „akademije“, no nemaju pozicionih papira utemeljenih na prethodno provedenim istraživanjima.

BiH ima glomaznu administraciju, a jedan od uvjeta MMF-a je smanjenje administrativnog aparata, što znači kako će mnogi od njih ostati bez posla. Da li država ima socijalne programe zbrinjavanja viška radnika ili se možda planira formiranje fondova prodajom državnih preduzeća?
– Hvala Vam što ste me podsjetili na postojanje ovih termina, za koje nisam čuo da ih je neko u BiH spomenuo od pada Berlinskog zida. Naravno, bilo bi i ekonomski i socijalno dobro da ih ima, no ne vidim da se išta radi u tom pravcu. Bh. država nije socijalno osjetljiva. To što ima velika socijalna davanja rezultat je djelovanja bh. demokracije koja se svela na „jednu budžetsku marku jedan glas“.

Razumljivo je da kad političari nešto dijele da žele da im se to vrati kroz glasove. Tome se nema šta prigovoriti. No, nije razumljivo da se to što su dali ne vraća državi kroz poreze. Lako je dati i, što se kaže, halaliti, no treba voditi računa i o državi kojoj se to treba vratiti uvećano kroz poreze na profit kompanija i plaće uposlenika. Kad država nešto daje to joj se mora vratiti uvećano, u protivnom osnova na kojoj počiva država se urušava.

Šta onda sprečava privatne poduzetnike da također krenu putem države, odnosno da li taj val otpuštanja viška zaposlenih u javnom sektoru može zahvatiti i radnike zaposlene u privatnom sektoru?
– Ne očekujem nikakav val otpuštanja u javnom sektoru. Javna administracija doživljava državu kao kravu muzaru, koju i tužaka kad joj, po njenom mišljenju, ne da mlijeka. Usput budi kazano, ne znamo koliki je iznos tih tužbi za koje, kao i u slučaju banaka, treba u budžetu napraviti rezerviranja.

Tu su potrebne temeljite reforme utemeljene na uvođenju ekonomske efikasnosti i odgovornog javnog računovodstva, no njih nema ni na vidiku. Pomalo zabrinjava pasivnost Svjetske banke koja se obvezala pomoći reformu javne uprave.

Plate u tzv. realnom sektoru su mizerne. Primjerice, u FBiH ima oko 170.000 radnika čije su plaće ispod 500 KM (250 eura). Bh. ekonomija se uravnotežava kroz zaposlenost i plaće privatnog sektora, tako da unutar njega nema puno prostora za daljnja uravnotežavanja na nižim razinama.

Daljnje opterećivanje realnog sektora, primjerice kroz dodatno namete vezane za topli obrok u FBiH, će jedan broj radnika gurnuti prema minimalnoj plaći i jedan broj poslodavaca prema negativnom poslovnom rezultatu i emigriranju u podzemlje. Takvo uravnotežavanje ekonomije na račun zaposlenih i poslodavaca privatnog sektora vodi ka porastu izvoza građana BiH (snažno rastuća vrsta bh. izvoza) i socijalnog izopćavanja umirovljenika, bolesnika i nezaposlenih.

Izvor: Al Jazeera

2017-05-28T13:18:28+00:00 October 24th, 2016|