Gdje možemo tražiti uzrok činjenice odnosno otužne stvarnosti u kojoj su naši političari bahati, smijući nam se smiju u lice, a mi trpimo?

Tamo gdje nema vladavine zakona i odgovornosti, tamo gdje vladaju ljudi, vlada i bahatost koja nam sama sobom poručuje: ne možete nam ništa, a mi ni znanja, ni morala, ni obraza nemamo. Na sceni je etno-voluntarizam samozvanih čuvara tzv. vitalnog nacionalnog interesa. A sam nacionalni interes u praksi završva kao interesni nacionalizam od koga bahati žive i cere nam se u lice. Strah i odsustvo demokratske tradicije čine da ljudi šute i trpe potpuno nesvjesni svog ljudskog, svog demokratskog, svog ustavnog i svog civilizacijskog prava na pobunu. Jer su sva ugušena: ubiju Vam dijete, a kada roditelji i građani pitaju „ko je ubica“ bivaju vođeni na informativne razgovore. Slučaj Dragičević i Memić samo potvrđuju taj paradoks jednosmjerne etno-demokratije. Vlast može sve, građani ništa. Zapravo, građani su jedno veliko Ništa, samo statistička i demografska cifra za namještene popise stanovništava.

I ništa više.

Šta je cilj Bakirove izjave u kojoj, vjerovatno vrlo promišljeno, kaže kako  živi šest mjeseci sa 8.000KM? Kazao je i da zna kako je narodu, a znamo da prosječan građanin pola godine živi sa mnogo manje novca,  vjerujete li mu da zna kako je narodu i da je živo pola godine s  8.000 KM.

Samo onaj ko živi s narodom zna kako je narodu. Oni koji pričaju, ne znaju ništa o tome. On tvrdi da je daje neki dio svoje plate, a to znači da ima više nego narod. A onaj ko ima više ne može znati kako je narodu. Osim toga, trebao je reći kolika je njegova, a kolika prosječna “narodna” plata, pa da mi znamo koliki je taj dio. Dati od hiljadarke pet feninga ne znači dati. To je ništa. U pitanju je  ego-narcistični pristup u kojem on sam sebe hvali kao tobožnjeg doborotvora i kaže – evo vidite ja od svoje plate dajem. Što ne kaže da je ta plata sto ili hiljadu ili tri puta veća od prosječne plate. Osim toga on svoju platu dobija iz budžeta, a budžet čine narodne pare. Budžet ne pada s neba. dakle, on iz ogromne budžetske plate (narodnih para) baci poneku mrvicu vlasniku tih para i tvrdi da – daje. On daje narodu. Sama logika stvari dešifruje  njegovu “dobrotvornu” priču kao ciničnu.

Čudno je i to što je kazao kako 2/3 plate daje narodu, a trećina ide za kredit. To su 3/3, odnosno cijela plata?

Sve i da daje svu svoju platu to nije rješenje. I nije to pravo pitanje stvari. Nije njegovo niti bilo koga da daje od svoje plate, nego da se plate i primanja u ovoj zemlji zakonski uravnoteže na način koji ima smisla u odnosu na vlastiti rad i doprinose koje svako od nas daje. Društvo koje sebe zove demokratskim, mora zakonski definisati takve stvari, ali ne tako da neko ima više nego mu treba, a drugi manje od ništa. A kod nas je baš tako. Mora se mijenjati sistem plaćanja, koji će imati smisla i koji će omogućavati “malom” prosječnom čovjeku da živi normalno. Ne da živi bogato, ne da se razbacuje, on o tome ne sanja. Nego da nije gladan, go, bos, da nije sirotinja i bijeda. O tome se radi. To sistem radi. I Bakir Izetbegović mora takav sistem da pravi i da se zalaže za takav sistem. A ne da živi u sistemu koji njemu i svima njima daje lopatom, pa onda oni malo sadake iz tog džepa bace narodu, „k’o psu u sinđiru” kako bi to rekao Šantić, prikazujući se kao tobožnji dobrotvori i vjernici.

Da je li normalno da gospodin Izetbegović brani korupciju i nepotizam Asima Sarajlića jer je dva puta ranjen u ratu?

Ratne zasluge su ratne zasluge. I svugdje u svijetu se zna kako se to rješava. Ima neki modus, pravilo i zakon za sve. Niko, na osnovu tih ratnih zasluga ne može sebi dozvoliti luksuz narušavanja reda, mira i zakona, kršenja ljudskih prava, bavljenja kriminalnim poslom. Prošlost nije ona koja te može zaštititi od zakona loše budućnosti koju kreiraš zloupotrebom zasluga, ma kakve one bile. Prošlost može imati uticaja na neku zaslugu, privilegiju i čast. Ali, ne smiješ preći mjeru zakona, dobrog reda i običaja. Zasluga ne može da te od toga zaštiti. Hiljade ljudi je bilo u ratu. I ranjene su hiljade, i ti građani nose neke zasluge – veće ili manje. Šta bi bilo kad bi se danas svi ponašali onako kako to rade neki Bakirovi ljudi. Ili, Dodikovi, svjedno.

Hoćemo li se svi pozivati na svoju prošlost i zasluge ili ćemo se ponašati u skladu sa zakonom i reći: „dosta je. Ovdje je je granica. Ovdje je Zakon. Jesi zaslužan, ali ovo što radiš podrazumijeva sankcije, kaznu. I traži da odstupiš. Da se povučeš jer si iznevjerio i zaslugu i povjerenje građana. Ti dalje ne možeš biti dio nas, a niko ti ne može uzeti zasluge iz prošlosti“. To su stvari koje se moraju razgraničiti, a ne vječito igrati na kartu nekakve prošlosti, koja ti daje priliku da neljudski gaziš i prošlost i budućnost.

Gospodin Izetbegović zaboravlja i na platu svoje supruge i na njenu luksuznu modnu kolekciju. Kako komentarišete njegov odnos  prema supruzi i njenom djelovanju u zdravstvenom sistemu?

U tom zdravstvenom sistemu mi smo imali priliku da saznamo kako se sve to ljulja, kako je nepouzdano, u čitavoj seriji afera. COVID-19 nam pokazuje da stvari u zdravstvu ne stoje kako bi mogle i morale stajati. Odnosno, da bi morale stajati mnogo bolje od onoga kakve  sada jesu. Nisu medicinari, nisu medicinske sestre, nije prosječan medicinski radnik kriv za takve stvari. Ne možemo okriviti cijelu struku. Moramo  kriviti i smatrati odgovornim sve one koji to objektivno jesu. Pa makar to bila i vlastita supruga. On svoju suprugu hvali. Pri tome nikakvi argumenti i činjenice nam nisu date. To je bila lijepa priča o nekome svom, a svoj je uvijek dobar. Naravno, svi mi volimo svoje i svako ima pravo da voli svoje. Ali, u takvim situacijama kao što su dužnosti i funkcije koje imaš i obavljaš u ime naroda i društvene zajednice, osim prava da ga voliš i hvalisaš, imaš i obavezu da prema nekom svome budeš kritičan kao i prema bilo kome drugom na njegovom mjestu i u skladu sa činjenicama koje nisu baš sjajne. Ta kritičnost je kod Bakira Izetbegovića izostala. Ostalo se samo na tapšanju i hvali. Realnost poriče Bakirovu priču. Uostalom vrijeme će sve pokazati. Oni koji vode društvo i državu i kojima je zadaća da zdravstvu obezbijede najbolje uslove za pružanje najboljih mogućih usluga građanima u periodu krize i izvan krize, moraju preuzeti i ličnu i društvenu odgovornost. Sa koronom i bez korone.

Da ovo ne bude samo kritika Izetbegovića, svjedočili smo paralelnom prepucavanju Milorada Dodika s predsjednikom Suda BiH. Poručio je da im (Sudu BiH) poklanja imovinu u Rusiji, ali ne poriče imovinu u Srbiji. Dodik se vozi helikopterom Vlade, je li (i) to smijanje u lice gradanima?  

Dakle, kao što vidite iz već rečenog, na sceni je voluntaristička matrica vladanja. Hirovi samovolje pojedinaca i grupa koji nikome ne podnose računa niti imaju obraza da se bar, sami pred sobom, tamo negdje, u nekom času ljudske samoiskrenost presaberu i iskreno upitaju šta je to to šta ono zaista rade. Sve je upropašteno, i privreda, i ekonomija, i školstvo i zdravstvo, moral, dužnosti…

Ništa ne funkcioniše osim poniženja, bijede, nevolje i gladi. A oni i dalje rade kako rade. Samo sebi u korist. Ponižene građane medijski siluju tjerajući ih da više vjeruju svojim ušima nego svojim očima. Dakle, nije vam kako vam je, nego vam je onako kako vam mi (medijski) kažemo da vam je. Laž je postala jedina istina naših života, a oni žive od nje i za nju. Laž kao kraljica etno-demokratije i civilizacijski poraznog ublehaštva.

Izvor BUKA:
https://6yka.com/novosti/esad-bajtal-gradani-su-jedno-veliko-nista